Pusta Bela – legende i povijesne istine

, , Leave a comment

Zamislite da se nalazite u razdoblju kraja 12. i početka 13. stoljeća. Nema razvijene cestovne mreže, vrijeme je feudalne anarhije, križarskih ratova, a glede kulture jos traje mračno razdoblje. Životni vijek je kratak i sve se više manje svodi na preživljavanje, putem hrane i mača. A vi kontrolirate prirodni put koji vodi iz jednog plodonosnog polja (varaždinskog) kroz drugo (dolina Bednje) preko masiva Ivanščice prema južnim dijelovima tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kraljevstva. I to tvrđavom na dominantnom položaju na oko 350 mnv. Upravo to je bila funkcija Bele, dom svojim gospodarima, obrana vlastelinstva i ostatka kraljevsta u neprestanim dinastičkim borbama te pribježište stanovništva.

Iako određene legende povezuju Belu s Templarima i kazuju da je u njoj boravio i engleski kralj Rikard Lavljeg Srca na svom povratku iz križarskog pohoda, povijesno je ipak tocno da su prvi pisani vlanici, a možebitno i graditelji Bele bili Ivanovci, kao i Templari, viteško- redovnički red nastao za vrijeme križarskih ratova. Po njima su i sama planina Ivanščica te grad Ivanec dobili ime. Budući je pisanih izvora malo, ne treba s potpunom sigurnošću odbaciti mogućnost da su prije njih gospodari bili vitezovi Templari. Treća verzija nastanka Bele je ona vezana uz prvog pisano spomenutog varaždinskog župana imena Bela, u ispravi iz 1881., kralja Bele III. u kojoj se po prvi put spominje i grad Varaždin. Nagađanja su da je bila riječ o mađarskom velikašu koji je dobio imanje da bi štitio zapadnu granicu kraljevstva od Nijemaca koji su vladali današnjom Slovenijom. Izumiranjem loze, posjed se vraća kralju koji ga daruje Ivanovcima.

Vlastelinstvo sa sjedištem u Beli obuhvaćalo je utvrde u Ivancu te na brdu Gradišće kod Margečana. Posljednja je vjerojatno nastala na temeljima prijašnjih utvrda koje su ljudima ovih krajeva koristile kao sklonište u kriznim vremenima, a za vrijeme gospodarenja Ivanovaca najvjerojatnije je bila majur za prikupljanje i skladištenje ljetine.

Uz obje tvrđave, Belu i Gradišće, u narodu se prenose legende o vješticama tj. njihovom spaljivanju. Primjerice da je kod burga Bela u jednom danu spaljeno 60 vještica. No, te su priče puno manje vjerojatne od onih o ulozi Templara u povijesti Bele.

Bela je ostala u rukama Ivanovaca do otprilike 1434. ili 1439.g. kada se smatra da je burg “privatizirao” prior i hrvatski ban Marko Talovac. On nedugo nakon toga pogiba bitci hrvatsko-ugarske vojske na području današnje Srbije, a vlast nad Belom zadobivaju grofovi celjski (1445–56) te nakon njihove propasti ban Jan Vitovac (1457–68). Godine 1481. burg je teško stradao u požaru u kojem je su stradale i sve isprave. Jedna od verzija govori da je požar uzrokovan turskim pljačkaškim pohodom jer je prema pavlinskoj predaji tada stradala i Lepoglava. Vlast nad Belom je u to doba imao kralj Matija Korvin (1468–90) koji ju predaje svom sinu Ivanišu (1490-1500). Ujedno dolazi do gradnje kaštela u ravnici, pod samim padinama Ivanščice, nedaleko od brda na kojem se nalazio burg Bela. U narodu kaštel nosi naziv Bela I. Kasnije se stotinjak metara od Bele I gradi i barokni dvorac Bela II.Kao posljednji gospodari Bele spominje se obitelj Petheő de Gerse (oko 1500–1730) za čijeg gospodarenja se burg počinje zvati ruševinom – dirutuum castrum, od oko 1653.

Jedini pisani opis tvrđave je iz 17. stoljeća, iako niti to nije sigurno da se možda ne odnosi na kaštel u nizini. Stoga je rekonstrukcija oblika moguća samo prema sadašnjim ostacima i prema tome bi se moglo zaklučiti da je imala oblik trapeza: sjeverni zid 32m, istočni 37m, južni 39m i zapadni 36m. Građena od kamena kojim samo područje obiluje. U sredini se najvjerojatnije nalazila branič kula, a velika rupa koja se i danas može vidjeti je vjerojatno ostatak cisterne. Današnji prilaz ostacima nalazi se za sjeverne strane, no nije moguće sa sigurnošću utvrditi gdje se nekada nalazio ulaz u burg jer je od spomenutih zidina najviše ostalo istočnog zida kojeg ponegdje ima u punoj visini. Južni se prije 8 godina znatno urušio niz padinu, a sjevernog i zapadnog ima još samo u tragovima. Prava i potpuna arheološka iskapanja/istraživanja lokaliteta nisu napravljena tako da od artefakata u varaždinskom muzeju postoji samo vrh strijelice i mač Ivanovaca (pronadjen u Bednji).

Potrebno se zamisliti da li kao društvo trebamo naći interes da se temeljitije istraživanje i konzerviranje konačno napravi. Naravno ne, kao što se to kod nas radi ,samo za zatvoreni znanstveni krug, nego konačno u tome vidjeti interes za širu zajednicu jer bi u sprezi ovakvih lokaliteta sa sportskom ponudom (planinarenje, penjanje, mtb) te turističkom ponudom (seoski turizmi okrenuti spomenutim sportovima, vinske ceste) mogli pokrenuti jedno neotkriveno bogatstvo našeg kraja i od njega dobro živjeti.

Izvori: Juraj Belaj – Bela – ivanovački burg na Ivanščici

Krešimir Regan – Srednjovjekovne utvrde i kašteli na obroncima Ivanščice

 

Leave a Reply