Čarolija povijesti i prirode

Već godinama s prvim proljetnim zrakama pa do prvih hladnih jesenskih dana odlazim na biciklističke vožnje po brežuljcima i gorama varaždinskog kraja. Većinu sam prošao više puta, pronašao mnoge ljepote i u njima uživao, a one su mi vratile spokojem i napunile me energijom.

Jednom kutku tog kraja vraćam se ipak najčešće i s najvećim veseljem. Bela. Čarobna Bela. Magična i mistična. Hrvatski Shire kako sam je u prethodnom postu nazvao. Kad se sjurim biciklom u dolinu Bednje i ugledam na horizontu usjek kroz najdražu goru, kaštel na maloj uzvisini i nešto dalje bijeli dvorac nastaje posebno stanje uma. Sinergija je to smiraja koji daju prirodne ljepote i razbuktale mašte. Posebno su lijepi momenti kada sunce proviruje kroz oblake iznad vrhova Ivančice i suton.

Nekadašnji graditelji ipak nisu birali ovu poziciju za podizanje burga, te kasnije kaštela, zbog prirodnih ljepota već iz strateških razloga – kontrola prometnica, a aluvijalno područje uz Bednju omogućavalo je belskom vlastelinstvu bogatstvo budući je poljoprivreda stup tadašnjeg gospodarstva.

Red je i da ponešto kažem o povijesti kaštela i dvorca. Posljednji vlasnici burga Bela, obitelj Petheő de Gersa, podigli su krajem 16.st. ili početkom 17.st. kasnorenesansni kaštel na blagom uzvišenju pri samom ulazu u Belski dol. Posljedica toga je bilo konačno napuštanje burga koji se od tada spominje kao ruševina.

Kašteli su bili utvrde prilagođene novom obliku ratovanja koje je donijela pojava vatrenog oružja. Pravilnog tlocrta, trokut ili pravokutnik s kružnim kulama (bastionima) na uglovima. Kružne kule su bile prilagođene da lakše istrpe udar topovskih projektila, a zid koji ih je povezivao imao je prsobrane s puškarnicama.

Na snimci se vidi da kaštel Bela ima pravokutni oblik s četiri bastiona, na ulazu je branič kula na koju se naslanja stambeni objekt. Cijeli objekt je okružen obrambenim jarkom. Pretpostavka je da se u kaštel ulazilo preko pomičnog mosta.

Prestankom turske opasnosti kaštel se pomalo pregrađuje u dvorac i iz svoje prvotno obrambene funkcije prerasta u isključivo stambeni objekt. Obitelj Petheő de Gersa bila je vlasnik imanja do 1730.g. kada ga je preuzela Dvorska komora Habsburške monarhije. Ona ga poklanja obitelji Palffy, no već 1740.g. kao vlasnik se spominje Ladislav Erdődy.

Obitelj Erdődy gradi nedaleko kaštela barokni dvorac. Iako na pročelju ima dvije kule, dvorac nije nikad imao obrambene funkcije već je bio reprezentativni stambeni objekt. Erdődy-jevi su vlasnici do 1817.g. i tada se posjed vraća potomcima obitelji Petheő de Gersa, a oni ga 1858.g. prodaju barunu Ivanu Ožegoviću. Obitelj Ožegović će gospodariti Belskim imanjem skoro jedno stoljeće, 1946.g. nacionaliziran im je kaštel, a 1953.g. i dvorac. Od tog vremena započinje i propadanje tih dvaju objekata.

U današnje vrijeme kaštel se ponovno prodaje, sadašnji vlasnici sanirali su krovište i uredili zaraslo dvorište , no za obimnije radove očito nije bilo sredstava.

Dvorac je pak u vlasništvu jednog varaždinskog poduzetnika koji je pokrenuo proces restauracije, no nakon nekog vremena radovi su stali.

Nisam poklonik ideje da ta vrsta spomeničke i povijesne baštine prelazi u privatno vlasništvo bez ikakve otvorenosti za javnost, a iskreno ne vidim ni smisao ičijeg ulaganja ako ne želi vratiti uloženo. Opcija ima mnogo, a da niti jedna ne mora biti neki statični oblik iskorištavanja kao što je muzej. Vratite li se na početak teksta i pogledate ponovno video, i vama će proraditi mašta.