Prilikom nedavne planinarske posjete Kalniku prošetao sam i utvrdom sa željom da snimim poneki kadar, no kako je već počela prvomajska gužva, odlučio sam se za fotografiranje. Čitajući tablu pred utvrdom i tražeći dobre kadrove nastala je ideja za obradu ove pomalo poetski nazvane teme: Utvrda Veliki Kalnik, plemići šljivari i srednjovjekovna Slavonija.
Prvi spomen kalničke utvrde veže se uz provalu Mongola i kralja Belu IV Arpadovića točnije radi se o darovnici iz 1243.g. braći Detriku i Filipu Bebeku. Velika je stoga vjerojatnost da ovaj burg datira iz doba prije njihove najezde. Upravo činjenica kako su točni podaci nepoznati, misao je vodilja ovog članka. Ako kažemo da je hrvatska nacionalna povijest ranog i visokog srednjeg vijeka puna “rupa” i manjka joj pisanih izvora tada prostor između Drave i Save definitivno prednjači
Radi se u teritoriju koji od propasti Rimskog carstva do sredine 10 st. doživljava nekoliko populacijskih kataklizmi. Gepidi nakon ključne uloge u porazu Huna stvaraju svoju kraljevinu u istočnoj Panoniji dok se na zapadnom dijelu smještaju Langobardi. Neprestana ratovanja i borba za prevlast rezultiraju langobardskim savezništvom s Avarima koji Gepide praktički brišu iz povijesti, a Langobardi odlaze prema Italiji. Kroz 7. i 8. stoljeće dolazi do slavenizacije prostora, no pod utjecajem prvo Avara, a kasnije sve moćnije Franačke. Neprekinutog slijeda antičke kulure, kao što je slučaj s dalmatinskim gradovima, nema kao ni definiranja vodeće uloge nekog slavenskog plemena.
Ljudevit Posavski u franačkim zapisima zabilježen je kao “dux Pannoniae inferioris” – knez donje Panonije i vjerojatno je bio na čelu šireg slavenskog saveza te pod većim utjecjem Velikomoravske kneževine nego Kneževine Hrvatske. Propast njegova ustanka uz istodobno slabljenje Franačke zasigurno dovodi ova područja pod sve veći utjecaj Kneževine Hrvatske, no dolazi još jedan nalet nomadskih ratnika. Mađari ulijeću u Panoniju na prijelazu iz 9. u 10.stoljeće zauvijek razdvojivši jedinstveno slavensko područje i nameću se kao jaki konkurenti hrvatskim vladarima za područje između Drave i Save. Kroz dva stoljeća ovo područje postaje gotovo ničija zemlja, slabo naseljena, močvarna i obrasla šumom bez razvijenih gradskih naselja.
Nakon gotovo 2 stoljeća interregnuma, stvaranjem personalne unije pod krunom Arpadovića dolazi do laganog oporavka srednjovjekovne Slavonije. No još uvijek je to zemlja slabe naseljenosti, bez snažnog plemstva, barem ne onog, kako se govorilo, “narodne krvi”. Da bi učvrstio vlast, kralj dijeli zemlju uglavnom ugarskim plemićima. Spomenuta braća Bebek porijeklom su iz sjeverne Ugarske, dio obitelji Ákos. Činjenica da već rano dolazi do kroatizacije njihovih imena govori dovoljno o tome da je baza stanovništva bila slavenskog podrijetla.
Ovdje dolazimo opet do sredine 13.st. i provale Mongola. Bitkom na rijeci Šaj, 11. travnja 1241.g., razbijena je vojna kičma Ugarske, a kralj Bela IV sklanja se prvo u Zagreb (Gradec) gdje boravi negdje do veljače ili ožujka 1242. kada Mongoli prelaze Dravu, a on bježi u Dalmaciju, nepovoljnu za mongolski stil ratovanja. Povezujući činjenice da su nomadski ratnici prešli Dravu tek u veljači 1242., a da se kasnije Bela IV već nalazi u Splitu odnosno Trogiru, otpada ikakva vjerojatnost da je u tom razdoblju boravio u Kalniku, a još manje da su ga tamošnji seljaci hranili šljivama kojih u to doba nema. Jedna zanimljiva legenda je nastala i čini veliko kulturološko blago Hrvatske, no činjenica da je Bela podijelio plemstvo podkalničkim seljacima ipak stoji, samo ne znamo točno vrijeme, niti postoji dokument. Usmena podijela plemstva normalna je stvar u to doba, a potvrđivano je stoljećima kasnije pismenim putem.
Da li je Bela IV boravio u utvrdi Veliki ili Mali Kalnik tijekom mongolske opasnosti nije niti toliko bitno. Očito je da su ga stanovnici tog kraja na neki način zadužili te im on podjeljuje povlastice tj. plemstvo kao što se i Zagrebu tj. Gradecu zahvalio izdavanjem povlastice slobodnog i kraljevskog grada tzv. Zlatne bule. Pripadnici ovog sitnog plemstva dati će pečat kasnijoj hrvatskoj povijesti. Uz plemstvo pristiglo s juga i današnje Bosne (Zrinski, Patačići, Jelačići, Kukuljevići, Draškovići…) imati će značajnu ulogu na području politike i uprave, a kasnije i obrane od Turaka. Posebno će se uzdići obitelj Ožegović. Najistaknutiji su Nikola Ožegović, branitelj Gvozdanskog te Metel Ožegović, istaknuti Ilirac, osnivač narodne čitaonoce u Varaždinu i vlasnik dvorca Bela.
Što se naziva “šljivari” tiče, vjerojatno je imao pogrdni karakter pridan od strane krupnije vlastele kako bi se narugali veličini njihova posjeda dovoljnog samo za uzgoj šljiva. Vjeruje se kako su kalnički jednoselaši sami osmislili legendu o hranjenju kralja šljivama ne bi li naziv izgubio negativne konotacije, no iz primjera iznad, djelima su opravdali svoje plemenitašvo, a legenda je ostala samo legenda.
Uživajte u fotogaleriji. Vjerujem da će se ovoj kategoriji uskoro naći i video Velikom i Malom Kalniku.
Izvori:
BELA IV I KALNIČKO PLEMSTVO, Ozren Blagec, Gradski muzej Krževci, stručni članak, 2010.
Follow Us!